ničija ovca

trenutno se radujem budućnosti. a s jedne strane i ne radujem. iako zapravo i to će dobro bit kad završi konačno. jedva čekam. nemogu ovako nemogu neznam ne da mi se. samo par mjeseci još, samo par mjeseci i konačno kraj. točnije početak nečeg puno boljeg. neki dan sam vidjela buduće mi obitavalište i dopada mi se veoma. samo se nadajmo još da ću upast na faks. hoću. moram. u maturi sada vidim ključ za sreću i bolji život. siguran put za bijeg od ovog sranja ovdje.

niekedy tužim zmenit tento svet, niekedy tužim uz dalej netrpiet, niekedy tužim snivat o nas dvoch, a mat sa pritom fajn. niekedy tužim stat sa odvažnim, niekedy tužim uprimnym, niekedy tužim hladiet do prazdna, a nič ne vidiet.

neznam. bilo je tako dobro i lijepo. i sad odjednom ništa nije kako treba. al ama baš ništa. tj. jedna stvar je okej, al i kod nje često opet izbijaju neki sukobi, neko nerazumijevanje se javi i nije dobro. kako se tako može poklopiti sve? nije mi jasno. a ne bi se slučajno poklopilo da sve valja, uvijek valja jedna ili eventualno dvije stvari koje izvlače sve ostalo. al kad treba bit loše onda se uredno mogu dogovoriti da sve pokvare u isto vrijeme. nije im fora. uopće nije.

prečo je cely svet taky aky je? prečo stracame nadeje? prečo je svet taky aky je? prečo miznu naše nadeje?

a možda sam samo ja ta koja nije kako treba. možda trebam učiniti nešto da promijenim sve to loše. al ne znam što. ne znam kako. to nas ne uče ni u školi ni na ulici niti igdje dalje. te najteže stvari moraš sam naučiti bez ičije pomoći. nije fer. vidim da ne radim dobro i očito ovaj put nije pravi, ali ne znam u kojem smjeru nastaviti dalje. nema nikakvog raskrižja, morala bih sama utabati neku drugu stazu koja bi me odvela do prave ceste. ali ne znam kako ni kuda. jebatga.

oseti parče neba pod nogama, pod nogama. nemoj reći ne kad treba da, nemoj reći ne. stisni muda, grabi rukama, grabi rukama. nema ne znam, nema kajanja.

nekad je jednostavno preteško. i lakše je sve pustiti da samo od sebe ide i ništa ne dirati. neće se tako ništa popraviti, ali bar se neće ni pogoršati jako. valjda. ne znam. vidjet ćemo. nemam ništa za napisati, čisto eto da vidite da sam relativno živa. usporednom.

uživajte ljudi :)

izvjesnog dana dogodio se izvjestan trenutak. a taj izvjesni trenutak sam spoznala tek 2 dana kasnije. tj. promjene koje je nosio sa sobom. čudno veoma. imam osjećaj kao da sam tog izvjesnog trenutka prije možda 2-3 tjedna shvatila sve. sve ono što sam i prije znala u teoriji, ali nisam znala kako primijeniti u praksi. sada znam. i sada od tog izvjesnog trenutka sve teče onako kako treba. nije potpuno lako, nije mi sve pruženo na pladnju, ne znam još uvijek sve, a često upravo nemam pojma ni o čemu. ali to me sad više ne spriječava da živim nekim relativno normalnim životom. imam osjećaj ko da sam tog trena na neki način sazrela. prestala sam izmišljati neke gluposti, ponašati se kao razmaženo derište i naučila kako se odnositi prema svemu, tako odjednom. u jednom trenu. ali nećemo ni zanemariti zasluge okoline koja nije baš blizu mene :D

je li to uopće moguće? tako jedan tren da bude potpuna prekretnica u načinu života? ne toliko načinu života koliko odnosu prema istom.. ne znam. ali mislim da se meni upravo to uspjelo dogoditi. dugo se nisam ovako dobro osjećala sama sa sobom. uvijek kad bi nastupalo neko razdoblje sreće, to je bilo onda kada sam neko vrijeme neprestano bila okružena ljudima, ili pak stalan život u pwu izvan realnosti. a sad sam sama u sobi većinu vremena, kao i inače, ali dobro mi je samoj sa sobom tako. ne treba mi toliko pw, čak više ne mogu uvijek ni otići u njega. to bi bio znak da konačno sam počela živjeti u stvarnom svijetu. što je veoma dobro jel :)

kada misliš da je gotovo sve, ti misliš da se sve zaboravilo i da ljudi oko tebe odlaze i da će život biti isto sranje. tražiš zadnje ruke spasa, tražiš neku novu nadu. misliš da je nema i da se nešto loše sprema. gledaj sada ovaj prizor, zaboravi sve i odlazi!

dakle. slušam stalno one treš hitove iz 90ih hahahah kako su me jednog dana posjetili neki ljudi tu kod mene pa smo cijelu noć to slušali i sad nemogu prestat :D treba otvoriti kafić u kojem bi se to puštalo. tu ideju podržava većina ljudi približno moje dobi. uz to smo odrasli, jebiga :)

i've got a feeling, i osjećam to da ti ćeš znati sve što nije znao on. i've got a feeling, u zraku je to da noćas s tobom bit će ludo zabavno. prva noć da zajedno smo vani i baš se dobro, dobro provodim. sve je bolje, bolje nego lani kad sam bila s njim.

hahah no da. bijah prekjučer u broju jednom zgodnom. jučer u kazalištu u kojem je igrala predstava s brojem duplo većim od onog. prekjučer sam također polagala prvi ispit mature hoho prva sam izašla, naravno, nije mi se dalo sjediti tamo :D ionako mi ne igra ulogu, kad imam samo jednu želju, a sve ostalo je na popisu čisto eto tako da ne bude samo jedan fakultet naveden jel :)

mislim da sam dovoljno napisala. odoh sada živjeti dalje hoho

uživajte ljudi :)

izmišljen za sebe, srećan što postojim, večeras ja sam u boji noći. izgužvane misli držim u ruci, telefon ne zvoni. ne trebam nikome! loše je uvek loše, a dobro ima dva lica. obuci se i kreni, progutaj nešto da zavoliš svet, lažne osmehe i jeftine poglede. ne podnosim njihov dodir i zato nikom ne pružam ruku!

ljudi su sebični. ja sam čovjek. iz toga slijedi: ja sam sebična. najjednostavniji silogizam. hahah modul barbara. hoho seka moja. da uglavnom. poanta je u tome da nikad nisam zadovoljna i nikad mi nije dosta i previše tražim dok premalo pružam. i to nije uopće lijepo. jer sam ja svjesna toga kolko mi je dobro i koliko bih trebala biti sretna i zahvalna na svemu. i jesam. u onim trijeznim trenucima. i ne mislim pri tom na izostanak alkohola nego na one trenutke kad sam prisutna u realnom svijetu. zapravo čak ni toliko u realnom svijetu, jer vrlo sam često nezadovoljna i kad sam u njemu, nego.. neznam. jednostavno onda kada sam svjesna koliko imam sreće zapravo. i vrlo sam sretna, većinu vremena. no u nekim trenucima tako mi dođe nešto i nije u redu. ponašam se ko sebično razmaženo derište. i tako budem opijena tim nekim sranjem. i onda se u trenu kad shvatim što činim onima koji su sa mnom, otrijeznim. ali tada je najčešće već kasno, jer šteta je počinjena. tada čak ni tako otriježnjena ne uspijevam biti sretna jer oni nisu. i opet sam ja kriva za to i sve sjebem uvijek, a to nije fer prema njima koji me čak uspijevaju trpjeti ovakvu i ostaju uz mene. vidjet ćemo koliko će izdržati, jer nisam se uspjela promijeniti zadnjih par godina, ne znam kako bi mi sada trebalo to poći za rukom. a htjela bih, stvarno bih.

dakle. sada trenutno sam trijezna. dakle svjesna sam toga da imam sreće i da mi je zapravo lijepo u životu. tako da ovo sad je s nekog udaljenog i objektivnog gledišta, nazovimo to tako. jer ipak sam ja ta koja samu sebe analizira pa je upitno koliko i može li to uopće biti objektivno. no hoću reći izvan sam tog stanja koje opisujem pa je u svakom slučaju taj opis malo vjerniji i realniji nego što bi bio u suprotnom slučaju. dakle.ovo nije depresivan post. nimalo. samo analitičan.

i ovog jutra ja sam izgubljen i sam, spasiti me može smao da prespavam dan. i dok vreme leti kao, kao brzi voz, ja više ništa en znam, izgubljen sam skroz.

ali stvarno mi nije jasno. dobila sam što sam htjela, našla ono što mi je nedostajalo. i dobro mi je i lijepo mi je. ali ja bih sada to stalno, neprestano. a nije moguće, naravno da nije. nitko to ni ne posjeduje u takvom obliku i stalno. neće tako biti ni nakon niza godina, čak i da se poslažu sve komponente onako kako bi trebale i kako mi to priželjkujemo ovdje u sadašnjosti, jer jednostavno ne može biti. zapravo moglo bi se ostvariti, ali onda bi to značilo da smo na rubu egzistencije. pa si ti biraj što ćeš jel. vjerojatno još zapravo ne shvaćam, onako baš potpuno i pravo, kako funkcionira taj svijet. nekako sam uvijek izvan svega i uopće mi ne igraju ulogu te neke stvari koje se događaju tamo negdje, a koje ne utječu izravno na mene. iako zapravo sve nekako utječe na sve, no to se ne vidi uvijek golim okom, a meni se sada ne da sastavljati mikroskop.

poanta je u tome da očito živim u nečemu što ne shvaćam. i da upravo zahvaljujući tom neshvaćanju želim ono što nije moguće i iako sam svjesna da nije moguće moj mozak valjda ne prihvaća tu informaciju kao moguć odgovor i stvara se blokada koja onda izaziva nezadovoljstvo.

blf. prazne teorije proizašle iz nesposobnog mozga u ovom trenutku.

da. uživajte ljudi. i nemojte stvarati blokade sreći :D

eto da se i ja javim u ovoj jubilarnoj 2010. ko bi reko da je već tu.. nisam se još navikla ni da su 2000.te, ja sam sebi još u 90-ima :D jest da sam tada imala manje od 9 godina i da duže živim u 2000.ima, pogotovo onim svjesnim dijelom postojanja al opet :D neznam. neki dan sam baš razmišljala i imam osjećaj ko da sam kroz ovu godinu nekako najviše odrasla. iako mislim da je tako svaku godinu, samo je ova bliže pa je se bolje sjećam. još uvijek sam desetogodišnje dijete i to se neće promijeniti nikada (bar se nadam), al sam s druge strane malo odraslija nego prije. svašta sam doživjela ove godine i drago mi je što imam toliko sreće u životu da sam se uvijek uspjela izvući iz svega i naposlijetku doživjeti sve lijepo što jesam.

sad bi najrađe napisala kako nije fer bar ta jedna stavka, ali neću jer s druge strane gledanja zapravo je ta stavka baš ono lijepo u životu. zanimljiva je činjenica da je murder poželjela ujutro ostvarenje te stavke i obznanila to svojoj miloj seki, a isti dan navečer želja se obistinila :D ah ništa. preostaje mi samo naučiti talijanski još xD nakon svih jezika koje sam kao počimala učiti bilo bi i vrijeme. za ovaj sad bar imam koliko toliko opravdan razlog :D

sreo sam je u kantini, padao je prvi sneg. dala mi je kasetu pistolsa. moje srce je bilo ko zna gde!

nije mi samo jasno zašto imam toliko sreće. jer grozna sam osoba, kolko su se samo moji namučili zbog mene. a iskreno, koliko god ja bila svjesna toga, ipak mislim da nisam baš toliko grozna, nego je to sve zbog razlike u generacijama, i zbog toga se ne mijenjam. dobro jesam se mrvicu promijenila, tj. ne dopuštam da vide tu moju stranu više.i zbog toga mislim da ne bih trebala imati toliko sreće. ali ne žalim se :D meni sasvim odgovara tako potpuno nezasluženo uživati u svemu :D dobro nije baš potpuno nezasluženo. danas sam skuhala ručak (zapravo ugrijala dio od prije i dio napravila) :P

uglavnom. ne da mi se ništa. opet sam lijena ko neznam šta nešto što je jako lijeno. danas cijeli dan nisam izašla iz kuće. tj. jesam do terase kad sam išla po krumpir za prije spomenuti ručak :D sutra ću možda navečer izaći, isto u subotu. u nedjelju sumnjam da ću uopće, a onda škola 8-/ ne da mi se. eh da da se pohvalim imadoh ove godine na polugodištu najbolji prosjek dosad. pogotovo ako uzmemo u obzir da dosad nisam imala prosjek ni jedno polugodište, a ovaj sad je veći i od svakog krajnjeg :D nešto mi je sve dobro i veliko u zadnje vrijeme hahahah

dakle ne da mi se više ni tipkati. odoh neznam nešto. zapravo ništa, nastavit ću sjediti tu i buljiti u ekran i povremeno okrenuti pogledat u smjeru drugog ekrana :D ah imam pravo na to. čak sam i za onu skriptu što radimo za matematiku napravila svoj dio na vrijeme :P jest da su to svega 3 stranice u wordu al ja sam na to 2 dana potrošila :D

pripadnici živoga i neživoga svijeta, sve vas pozdravljam! uživajte :)

jučer tj. sad već prekjučer, bijaše čudan dan. murder je bila nesposobna i za šta, a morala je raditi. i nije ništa napravila, tj. 3 papira od njih najmanje 30 koliko joj je bilo ostalo tada jel. i onda su baš svi bili partibrejkeri. i onda je murder ipak našla ekipicu za druženje. i našli se tako najveći mladi kušaći raznolikih vrsta tekućina u gradu jel. i tako se njih četvero uputili u drugi grad na svirkicu veselu. i murder je kao ponosno nealkoholizirano biće glumila šofera. hoho.

i tako su bili na svirkici. tri mladića nakon cjelodnevnog rada i kušanja domaćih tekućina na svinjokolji, i murder sa svojim mukama dana poslije. jedan mladić je bio vrlo zabavan i murder mu je radila frizuru a la sid vicious pa je usput uspjela zalit si svu odjeću tim tekućim prehrambenim proizvodom. sreća pa murja kasnije nije previše vremena trošila na mlade nade u noćnim satima. kasnije je taj isti mladić uspio prespavati skoro cijelu svirkicu. tj. probudio se na zadnjih par pjesama. drugi mladić nakon zavidno velike količine smeđe tekućine, koja je uslijedila nakon onog prozirnog domaćeg soka i raznih prehrambenih proizvoda, ipak posrnuo pa je nakon hranjenja sebe mobitelom počeo i obrnuto piškiti. upravo zbog radi toga nam je od drugog grada do onog rodnoga trebalo sat vremena, što je 3 puta više nego inače. treći mladić, pak, se pridružio murder u začuđujuće malom broju gutljaja te je murder na kraju bila vrlo, moglo bi se reći, ugodno iznenađena ishodom te večeri. bitno je da nitko nije poginuo jel.

sedam dana sam, i gore i dole, potraži me. i sedam dana sam, nađi i stavi, pokaži me. nek boli dok boli. rukama stegni kožu svoju, poda mnom zategni strah, noktima pucaj u znoju.

u petak je bila svirka isto da. ali u gradu koji glasi kao onaj u kojem ona usput i živi. toj svirci je murder prisustvovala s drugog kraja parka. točnije nije prisustvovala. ali nije joj žao jer je usavršila tehniku čitanja s usana. preglasna je bila glazba kasnije jelte i ništa se nije čulo te je da bi jednog simpatičnog mladića uspjela razumijeti čitala s usana mu. čak joj je i uspijevalo to. i dobila je upaljač na dar. no uspjela ga je pronaći tek sutradan, u džepu u koji ga je bila umetnula, na sasvim uobičajeno mjesto, zapravo. hoho.

jutarnji mamurluk poslije lude noće, samo dva tri aspirina mogu nam pomoći. glava nam puca, želudac se grči, bijeli miš još od jučer pred očima nam trči.

dakle. ono što je zanimljivo jest da se drugi grad njoj nekako sve više sviđa. iako nije sigurna zašto. već par puta se išla tako samo provozati dotamo, čak i sama, baš ju privlači. a ne pozna tamo nikoga, niti zna gdje bi mogla otići u neko drugo vrijeme osim subotom naveče. valjda ima nešto tamo, neko zračenje ili nešto već. zapravo, tamo se organiziraju vrlo zanimljiva događanja, iako se čini kao da nema puno ljudi koji bi ih posjećivali. možda zbog toga. tko zna. al zeko zna da joj se ova izreka dopada baš. i veoma je istinita:

ljudi i narodi postupit će razumno kad iscrpe sve druge mogućnosti.

nego. murder vam samo ima još za priopćiti kako je totalno seksi ovako s četverobojnim troduljinskim čudom što raste iz glave usprkos gravitaciji. a sad ide ona možda i učiti, još ima nekih neriješenih stvari s tom žutom zgradom i ljudima u njoj. ili će možda ipak samo spavati. sve se to stigne riješiti bez većih posljedica i na godinu jel. vidječemo. uživajte ljudi :)

živiš. udišeš i izdišeš, hraniš se, uzimaš tekućinu, obavljaš sve te za život bitne funkcije. i sve je u redu. i onda te pljusne nešto s neba, onako, iznenada. ali dobro. shvaćaš, znaš da nije sve divno i bajno, znaš da se moraš naviknuti, da se moraš naučiti nositi s takvim stvarima. prihvatiš to, zagrizeš usnu i uzdigneš se tako snažno da nitko ni ne primijeti da se nešto dogodilo. okreneš životu drugi obraz da te pljusne dok se prvi malo odmori ipak. drugi put je pljuska još jača od one prethodne. ali nema veze, znaš da moraš izdržati, znaš da možeš, i na koncu, želiš izdržati. i izdržiš naravno, jer jak si, puno jači nego što si i mislio (ili tako barem izgleda). i onda, još dok se onaj prvi obraz nije ni ohladio opali te u trbuh svom snagom. padaš na pod, previjaš se od bolova, čak ni cijela tabla analgetika ti ne pomaže. ovaj put već i ostali vide da nešto nije u redu, ponestaje ti snage, ne možeš od njih više sakriti sebe. pošalju te kući, ne znajući koliko to još gore može biti, ali ipak ih poslušaš. i vraćaš se sutradan, sa smiješkom na licu, kao nov. još uvijek trpiš bolove, ali ne čine ti se tako strašni, valjda si navikao preko noći. i čini ti se da prolazi, da ti je lakše, i čini ti se da ti je lijepo i da uživaš. i stvarno jest tako. nekoliko sati, barem. zatim se opet pojavi ona sila i udari ovaj put u područje prsa. ne možeš disati, trudiš se zadržati što više zraka u plućima, ali ona kao da su probušena, ispuštaju to više zraka što se više trudiš zadržati ga. pojavljuje se i neka nova vrsta boli tad u tom području, i u trbuhu, i u glavi, i po cijelom tijelu se raširi, tako brzo i neočekivano te preplavi, prije nego uopće shvatiš što se događa. u tom trenutku znaš da postoji samo jedan liječnik za tebe. ne mora znati što reći ili što napraviti, štogod učinio bit će dobro, jer te barem saslušao iako ima i puno teže slučajeve za liječiti.

gomila neprilika stvara jakog čovjeka od živog ljepila s kockama mozaika. milijarde točkica, gomila fremova, traka je prepuna praznog među slikama. sreća je svemirska. slika poput rendgena, a na kraju prstena, ispred novog uspona kao feniks kljucam kamen, ustat ću se čim i padnem. laž me kao sunce prži, izdajica ponos trži. jedan sekund, jedna era, ćelavac sam kod frizera.

nakon svega.. javlja se u tebi čudan osjećaj. osjećaj koji si posjedovao i puno puta ranije, ali nikad ovako jako, nikad u ovako velikim količinama i ove vrste. nikad on nije ovako bolno pritiskao stijenke tvoga bića. nikad prije nisi ga bio ovako svjestan. nikad se nisi tako bojao mogućnosti da te taj osjećaj izda, da pokaže svima tvoje slabosti, da olakša ostatku u pronalasku tvoje ahilove pete. ali sada je tu. takav kakav je. i ne prolazi. više nemaš onu viziju kako to sve izgleda izvana, više nemaš pojma kako se ponašaš, neznaš ni što govoriš, jedva da i svoje vlastite misli možeš pratiti. slab si. moglo bi se reći, slomljen, iako ja doista mislim da nisi. ne još. ima u tebi još trunčica snage, dovoljno za povratak, samo se malo moraš odmoriti. a i znaš onu: što te ne ubije, ojača te. pa živ si, zar ne? koliko god ti se činilo da su ti razum, osjećaji i živci umrli, vjeruj mi, nisu. samo spavaju. zaslužili su, slažeš li se? bit ćeš ti dobro.

nagon me i dalje vodi, kaos raste u slobodi. ova je slika prekrasna, sazdana od rastera. dovoljno je malena da bi dio postala. prelijepa je pustinja, puna cvijeća, katusa. tuga me napustila, na jug je odletjela. svira noćna muzika iz šupljeg zvučnika, propinje se glasnica stvorenja nijemoga.

želim kralja. ili tajice. želim najboljeg prijatelja. želim biće. bilo koje, samo da zadovoljava moje osnovne standarde (ima dlaku, živo je i nije čovjek).

uglavnom. dramatiziram. karikiram. kakogod. ionako poruka nekako nikad ne stigne do onoga kome je upućena, makar on bio skroz blizu, makar on bio sa mnom dok pišem. i nije bitno ako nitko ne shvati što pokušavam reći, i ne treba. odoh. hopsili boksili

kao što i najavih, jednu bolest zamijenila je druga. sad se i te druge pokušavam riješiti, ali nejde mi baš. još je teže nego pobijediti onu prvu za koju su mi svi prigovarali. ah ah. ne da mi se. stvarno mi se više ne da. pokušavam i trudim se i pokušavam se truditi, ali izgleda mi kao da se cijelo vrijeme samo prepuštam svojoj bolesnoj podsvijesti, umjesto da uzmem stvar u svoje ruke. a uvjerena sam da pokušavam preuzeti kontrolu, tako izgleda kad gledam iz svoje unutrašnjosti, no pomaka nema nikakvog, i to vidim tek kad u nekim rijetkim trenucima uspijem stvari sagledati potpuno objektivno. i ne znam kako se samo uspijevam tako zavaravati cijelo vrijeme? izgleda da gledam kroz divergentne leće ovaj svijet, sve mi je imaginarno i umanjeno. nije naglavačke postavljen, ajde, bar nešto. neznam uglavnom.

nisam za nauku i nitko me ne treba, imam svog doktora i malo viška poroka. svi me vole i maze, svi me čuvaju i paze. svi me jebu i podjebavaju, svi me pljuju i šamaraju. jer sam sam na ovom svijetu ja.

opet me posjećuju neke pojave koje bi trebale pripadati prošlosti, za koje sam mislila da sam ih savladala i da se neće vratiti, ali očito sam krivo mislila jer tu su ponovno. nisam sigurna hoću li ovaj put moći otjerati ih. mislim, očito ni prvi put nije uspjelo kako treba kad su opet tu. ali bar me neko vrijeme nisu gnjavile. što je najgore, znam da sam ja kriva, da ih sama dozivam, tj. ta moja glupa podsvijest koja mi ne da mira. ja sama svjesna sam svih činjenica i znam kako bih trebala posupati i što napraviti, no ta podsvijest me priječi u normalnoj procjeni situacije. a naprosto obožava ubaciti mi se u život kada je najmanje poželjna i kada najviše štete može prouzročiti. žalosno je što sekunde njene dominacije mogu uništiti sate i sate svjesnog stanja te sve nastalo za vrijeme budnosti uma. ali nisam ja kriva xD ma uglavnom, neznam. nije ni bitno zapravo.

zamijenjeni istrošeni radnici na trakama pognutih pogleda. izgubivši razum, vjeru u sebe, sumnjajući baš sve. na koljena pasti pognute glave, spasite se. vjerom u sebe, sebe i druge ostvarit ćemo stvari velike. radimo složno, složno i zajedno. sloboda, prijateljstvo.

eto tako uživajte ljudi uglavnom. pravo je vrijeme za to. tj. uvijek je pravo vrijeme za uživanje iako bi se moglo naći hrpa sitnica protiv toga. tipa sjeban čok na autu i paljenje koje traje najmanje 10 minuta, oduzimanje onoga jedinog što voliš od strane neke više sile, odlazak jedinog prijatelja i to ne samo fizički (kilometri nisu toliki problem uz svu ovu tehnologiju), neprihvaćanje tvojih želja, čak ismijavanje istih. unatoč tome, može se uživati u životu, može. ako pogledamo sve to iz neke druge perspektive dobijemo ovo: imaš auto (bar 3 dana tjedno) koji možeš pokrenuti nakon nekog vremena uz malo truda. imao si nešto čega je oduzimanje bila kazna. imao si prijatelja čija udaljenost je bolna. imaš neke želje koje se ne bojiš iznijeti, a zbog tog ismijavanja, uz pomoć onog slavnog prkosa, postaju još jače. a postoje uz to još i one potpuno pozitivne stvari. recimo test koji uspiješ prepisati od ljudi na koje nikad prije nisi mogao računati. poznanik koji stane s tobom popričati dok zajedno dimite ispred žute zgrade. sudoku koji uspiješ riješiti za manje od 7 minuta. pjesma i bend koji slušaš cijelo vrijeme. nije život loš, uopće. samo smo mi ljudi svi prezahtjevni, presebični i prenezadovoljni. u redu je, to nas tjera naprijed, ali jebemu moraju postojati granice neke. reče jedan pametan čovjek u jednom od svojih eseja:

Ako je sve logično, zašto jednadžba ispada drukčije nego što bi trebalo? Zar za tako klasični materijal kao što je čovjek treba neeuklidova geometrija - jer obična nije dovoljna? Kakva muka. Što, dovraga, čovjeku treba?

dakle. poanta neznam više koja je, sve sam izmiješala tu :D

uživajte i gotovo.

eo nakon 2 tjedna dobih konačno komp nazad. i tako. svašta se izdogađalo, čudo je opće što sad tu tipkam. al ajde, bitno da je sve gotovo. mis nije i nikad neće biti, ali ova epizoda jest.

ne želim neke stvari. nisam nikad mislila da bih mogla ovakva postati i da bih mogla toliko neznam.. jako osjećati neke stvari koje ne bi trebala. uvijek sam mislila da ću ja biti ta koja je kriva, tko bi rekao da će biti obrnuto.

Hladno se ugrije, toplo se ohladi, vlažno se osuši, suho se ovlaži.

reče heraklit tako nekad davno. a upravo to se dogodilo. potpuno se obrnula situacija. i sad se ja više ne zna nositi s tim. mislim da neću izdržati ako se ovako nastavi. nešto se Mora dogoditi, nešto se mora promijenIti. zapravo, promjena je već dogovorena, aLi to je neka drUga vrsta promJene, meni treba nEšto drukčiji način Mijenjanja. preslaba sam da bih sama uspjela, a pomoć neću dobiTi, znam. nisam ni zaslužila, jEbiga.

nije te briga što ja vidim u tebi. moj pogled jednostavno proguta tama. ja lutam i želim, ja lutam i dišem, ja lutam i sanjam, na kraju svega.

jedne stvari sam se barem rješila. mislim rano je za govoriti, ali ovaj put ozbiljno mislim. ovaj put nema odustajanja ni popuštanja, ovaj put moram uspjeti. ako želim živjeti, a želim. pretjerala sam stvarno.. ali uspjet ću, znam da hoću. nije to nepobjedivo. i nisam ovisna još uvijek, mogu prestati. na vrijeme. iako, pravi problem je nešto dublji i skriveniji. a iz jedne ovisnosti u drugu, znam kako to ide dok se ne rješi uzrok. no uzrok ne mogu sama riješiti, trebala bi mi tuđa pomoć. a pomoć neće doći jer je predaleko i ide još dalje jer nemože shvatiti što mi se događa. možda da zna i ne bi otišla tako daleko, ali jebiga. ne želim ju ipak spriječiti u boljem životu prema kojem ide i koji zaslužuje. ionako moram naučiti pobijediti samu sebe, sama. ali stvarno pobijediti, ne kao dosad stvarati privid nečega boljeg. istina, taj privid je bio toliko snažan da sam i samu sebe uvjerila da je stvaran, no nije bio. i sad to shvaćam. i sad idem neznam. moram nekako naći drugi put, treba se samo provući kroz grmlje koje dijeli ta dva puta, treba samo naći određeni grm. uspjet ću jednom. pa ima neki razlog valjda zašto još od tolikih silnih prilika nisam umrla. kažem, i doktori su se čudili da sam preživjela ovaj vikend. i svi se čude još uvijek. jebiga, ne može me se nitko otarasiti tako lako :D

i dok sada majka sina svoga čeka kući svojoj da se vrati, a kad se vrati neki drugi čovjek, može samo na najgore pomisliti. jer ja ne želim biti promašeni udarac, ja ne želim biti dio vašega ropstva.

ma uglavnom. nije bitno. bitno je da sam sad živa i relativno zdrava i da imam net i da opet sviram i da sam počela shvaćati neke stvari. čisto da se javim eto.

uživajte ljudi

p.s. velika slova više ne vrijede. vrijede zapravo, ali ne bi trebala. nije u redu i nije fer. al jebiga tako to valjda ide uvijek u životu.

ah ah eo mene :D ljeto je službeno jučer završilo :( tj. vinkovačke jeseni, ali to je bilo ljeto još :D na amturalcu je bilo lijepo jako. i za rođendan kad slavih onaj vikend također jako jako lijepo :D i idući vikend će bit jako lijepo :D i tako uglavnom mi je jako lijepo.. svašta se dogodilo, uglavnom dobre stvari, ali nije to bitno sad.

prolazimo noću ulicama, razmišljamo o godinama. gdje su svi ti ljudi nestali s kojima smo snove dijelili? svakim danom sve je gore, droge djeci snove tvore. zavedeni klinci gluposti furaju, svoje živote oni uništavaju. ali u nama snage još ima i glasno kažemo svima: nećemo se mijenjati, panksi mi smo ponosni!

još uvijek mi nije jasno. ne znam i ne razumijem. sviđa mi se tako, u nekim trenucima. nekad i ne. nekad se dogode sitnice zbog kojih sve preispitujem, sve u što sam inače sigurna. kao sigurna. očito ne potpuno. vrijeme će valjda pokazati. iako mi je zadnji put trebalo dvije godine da shvatim. hoće li opet biti tako? neće zapravo. nema razloga za to. bit će drukčije. bit će nešto novo i nešto što još nisam prošla. i neam pojma kako će izgledati ni kako završiti ni hoće li završiti uopće ikada. ali jebemu pa tako se uči živjeti, zar ne? prolazeći kroz nove situacije, upoznavajući različite uvjete i rješavajući drukčije probleme. ne kažem da će biti problema, vjerojatno neće. to što ja neznam što bih sama sa sobom, a kamoli s nečim većim, to nije problem :D hoću reći, snaći ću se kakogod. samo eto tako neznam htjela sam nešto napisati.

ti i ja u gomili, ti i ja ko suze na kiši, ti i ja dobra strana lošeg sna, ti i ja u gomili.

uglavnom, nije opće bitno o čem se radi, rješit će se već nekako. odoh sada ne znam, zujat okolo :D

uživajte ljudi

ah ah završio rur. bijaše baš lijepo :D puno smo novih stvari otkrili, saznali, vidjeli, čuli, upoznali, sreli i tako dalje. tri dana se nije trijeznilo, vozilo se u takvom stanju auto i svašta nešto još uglavnom. zapravo sam na svirci bila samo prvi dan, drugi nešto malo, a treći uopće ne. ionako se sve čulo vani, ako ste baš htjeli čut :D u kampu je bilo super po cijeli dan tako ništa, jelo se i pilo, sviralo se, malo pjevalo, deralo bolje rečeno, raspravljalo, svašta nešto :D u svakom slučaju svi se nadamo da će se ponoviti rur i iduće godine, i svake poslije. treba tako nešto ovom gradu. memorijal satanov se uspio održati, valjda će onda i ovo što je još bolje organzirano.

uglavnom tako ništa neznam. plavuša sam hahah ozbiljno imam plavu kosu. modru, kakogod. to sam ja namjerno, saznala sam da će bit plave narukvice za rur pa da se uskladim xD a uglavnom. muka mi je. i boli me glava. i idem učit. hahahah. a obiljno, moram pročitat onu knjižicu glupu ak ju uspijem naći uopće, imam ujutro ispit iz prve pomoći. valjda neću na tome past baš 8-/

slovački ne napreduje baš jako pa mi se ne da sad tražit lyricse, a samo taj bend slušam i tako uglavnom, ništa od citata ovaj put.

odoh dakle, ne da mi se tipkat i ne vidim i tako svašta. uživajte ljudi :)