karirana ovca

kriva sam za puno toga loseg u svom zivotu, istina. ali jebeno nisam kriva za sve! nisam jebemu. nisam kriva sto je on takav kreten da zelim da nestane od svoje 5. godine i sto me ubija u pojam i sto zbog jednog glupavog poziva vise ne mogu nista raditi i ne mogu razmisljati i biti normalna. samo ne shvacam zasto me jos uvijek toliko zivciraju i slome takve stvari. nakon toliko godina sam se mogla vec i naviknuti, a ne vristati tu ko da mi se ne znam sto dogadja, a ne samo on sa svojim jadnim glasom i glupavim rijecima. ne radi se tu o tinejdzerskom buntu, prerasla sam to, tako sam osjecala i prema njoj, ali sam jos davno shvatila da je normalna, bar normalnija od njega.

sve je proslo tako brzo, sve izgleda tako blago. dosli ste svojoj kuci, u svoj topli kavez. dosli ste svojoj kuci, u svoj topli kavez! subotom uvece zracite stare uniforme, cekate novu sansu, plasite se nove sanse. cekate novu sansu, plasite se nove sanse!

mozda bi netko mislio da mu trebam to reci, ali onda bi bilo jos gore. nekad davno jesam, ali je bilo takvo stanje da sam morala povuci svoje rijeci i natjerao me da kazem ono sto stvarno ne mislim i ne osjecam. a u to vrijeme je cak jos i bio bolji prema meni, bar u nekim trenucima. sad on valjda misli da je bolji jer je prestao piti, ali zapravo je jos veci kreten sad kad je trijezan. jedva sam cekala pobjeci, i ne zalim i bolje mi je ovako, ali jebena cuda tehnologije mu omogucuju da mi ponekad unistava i ovo vrijeme daleko od njega. i zaista ga ne volim nimalo. stvarno. i ne kuzim kako me onda svaki jebeni put ipak uspije ubiti u pojam cak i samo jendom recenicom. i zasto mora biti toliki kreten bas? zar ne moze nekad barem aktivirati tu svoju malu mrvicu mozga i biti koliko toliko normalan?

udisem teski zrak, naslovi rastu do neba. uce me da se bojim reci, zelim nekud pobjeci. zar posten svijet mrakom seta, pitaju noci pune cuvara. oni prolaze puni svoje moci. oci se djecaka sjaje, bolno sute dok zidovi vriste!

znam da nije sam kriv sto je takav, to mu je zivot napravio, sve ja to razumijem, ali mi svi ostali tu izvlacimo deblji kraj. i znam da ne misli uvijek lose, cesto misli, ali nekad stvarno ne (kao sad maloprije, a ja sam toliko poludjela 8-/), no ni tada ga ne mogu podnijeti jer jednostavno, ne znam, nije u redu ta njegova mala glupava glava ispunjena glupostima s tv-a. ipak je tv najpametniji njegov prijatelj, jel.

toliko. sad sam se smirila pa mogu valjda nastaviti zivjeti i mozda pokusati uspjeti nesto napraviti od svih sranja 8-/

pa eto bok.

jel to naslov inspiriran s ne pitaj me zašto ne želim da se smijem, zašto masku navlačim na lice, u mome riječniku ne postoji ljubav, nitko nezna što nosim u sebi... ili tako nekako nisam već dugo čuo stvar...
jebiga, tak ti to je u životu, ali bude bolje ili gore, uglavnom drugačije. ne zamaraj se, makar je to ponekad toliko teško da boli ...fizički i psihički.
take it easy i uživaj...

sve što želim u ovom trenutkuuu, idi idi iz života moga, Srce nmi j eizgorelo moje ,a duša mi ostal a bez svoga...
to je ta pjesma nulo

nije malino, ova je koju je nula rekao, i ide tako :)
a ma problem je sto me vise ne bi trebalo zamarati, tako je vec 15 godina, ali i dalje mi smeta. jucer sam sve rekla i opet je sad kao katastrofa jos gora i tako blf. a ne da mi se stalno samo sutjeti, ne mogu.
al dobro, bit ce bolje jednom.
hvala vam sto ste tu :)

zasto je tako jebeno tesko zivjeti? i zasto je unatoc tome jos teze umrijeti? zasto sve ide u krivom smjeru? zasto nemam snage potruditi se zaustaviti taj pad? zasto i ako nadjem snage opet ne uspijem napraviti kako treba? zasto nista ne valja? nista bas jebemu. trebala bih biti sretna valjda. al svakim danom je sve gore i gore i onda jednom stane i ostane na tome i ne poboljsava se. one stvari koje su nekad mogle popraviti stvar sad djeluju samo privremeno. zasto?

ne da mi se. toliko mi se jebeno ne da. ne da mi se ni ono sto volim. a koliko god bila lijena prije sam se bar na to mogla natjerati. znam da trebam nesto poduzeti, nesto napraviti jer samo ja mogu promijeniti stvari na bolje, ali ne ide mi. ne znam sto da radim, ne znam kako i ne mogu shvatiti. jer imala sam plan, imala sam jeben plan koji je bio super, i samo se nekako neprimjetno istopio i sada ga vise nema, nema cak vise ni onih temelja na kojima bih mogla obnoviti njegovo zdanje. a ne mogu krenuti od nule, ne mogu, nemam snage vise. vec dugo nemam snage i svaki tren mi je naporan, svaki udah i izdah kao da mi oduzimaju 5 godina zivota. i nitko ne zeli pomoci, samo pogorsavaju sve i onda tvrde da nisu oni krivi. znam da sam ja kriva, ali stvarno mi ne bi skodila neka mala pomoc. no nema je. a ja se jos uvijek nadam, negdje duboko, da ce uspjeti. iako znam da nece. gotovo je.

i ne sazalijevam se, iako mozda tako izgleda ovaj post. to bi bilo jadno. nije mi lose u zivotu nego sam si sama tako napravila jer sam glupava i sad trpim posljedice, a ne znam ispraviti stvar. u tome je jedini problem. zapravo konstantno vodim rat sama sa sobom, a meni kad gledam sa strane izgleda ko da je to rat s okolinom. i gubim stalno, a zapravo u ratu nitko ne pobjedjuje, tako je i u ovome, al se cini ko da ona druga, meni protivna, ja manje gubi 8-/

no uglavnom. sad sam vec smirena, ali me jos muce ista pitanja. kao sto su me mucila i prije nekoliko dana i tjedana i mjeseci i godina. samo s vremenom kao da dobivaju nekakvo teze znacenje iako se uvijek odnose na medjusobno vrlo bliske probleme. i ne zelim da je to odrastanje, jer nije u redu. eto tako.

odoh. bok!

kao što je rekao jedan čovjek mnogo mudriji od mene :"Life's not hard. It's human stupidity that makes it hard." Znam da komentar nije od pomoći, ali bojim se da nikakav komentar ne bi bio od pomoći.
ps: take it easy i uživaj...

slazem se. pravo je pitanje zapravo kako da se natjeram popraviti stvari. al mislim da je jucer bas tijekom pisanja posta bio prelomni trenutak jer kao da sam se malo trgnula i napravila neke stvari koje sam trebala. pa eto valjda ce sad uslijediti jedna dobra faza :D

ponekad mislim da mi je blog jedini prijatelj. jos cesce ispadne da to stvarno je tako. osim jedne osobe. a ta osoba ima dvije uloge vec i ne moze ovu prijateljsku igrati dovoljno dobro. al ne smeta mi, uglavnom. problem je sto od bloga ne dobijem odgovor, mozda nekad dobijem od blogera, ali vi nikad ne znate cijelu pricu i ne tocno pa to ne pomaze. tako bih nekad htjela nekog da ga mogu pitat koja mi majica bolje stoji ili tako neke glupave stvari. i htjela bih cesce vidjat ljude s kojima mogu raspravljati o smjeru u kojem idemo i koje su nam mogucnosti. doslovno, kuda mozemo skrenuti da dodjemo do kafica i jel se mozemo okrenuti i otici unazad i kuda zelimo proci. ili zasto ima vise crvenih nego plavih bombona ili tako nesto o cemu se tako zustro moze raspravljati, ali ljudi zanemaruju mogucnosti detalja. i cesce bih htjela te iste kojima fali moje raspravljanje same sa sobom, ostali me samo mrko gledaju i ne kuze. a ja vodim vrlo ozbiljne i zanimljive razgovore sama sa sobom, molim lijepo.

kada te ne shvate, ako te odbace, ako zele da te rpomene, ne daj da te uniste! kada mislis da si sam ti podigni ruku, nek ulice gore za novi dan! kada mislis da si sam mi smo ovde, ima nas gomila! ima nas!

no uglavnom, smijesni su roditelji. bas su mi smijesni, kad nisam ljuta na njih. moji barem. jer ne shvacaju nista, ne shvacaju ovo doba i ne vide stvari koje se dogadjaju. vjerajatno su samo moji takvi jer upoznala sam i druge roditelje i oni su okej i kuze nas mladje. i to me ubija. jedva cekam otici u zagreb i bit slobodna i nemorat slusat predavanja koja se ponavljaju godinama jedno te ista i zapravo ih ni ne slusam, al naporno je sjediti tamo mirno na jednom mjestu. a imam skoro 20 godina (za 10ak dana jel 8-/) i osjecam se ko da imam 8. bas skroz. uvijek mi je 20 godina zvucalo ono odraslo i ozbiljno i stajaznam, a ja sam jos uvijek jebeno dijete i najradje bih se igrala s necakinjom, ma cak i sama, lego kockicama i onim njenim ponijima i figuricama i tako zivjela cijelo vrijeme. pa sto bi falilo? djeci je zakon. i ja sam bila zakon kad sam bila dijete, iako mi nije bilo bas tako dobro. bila sam premirna, predobra i prepamtena za sovju okolinu jebiga. a sad sam medju glupljima. a opet uvijek sam mislila da je ljepse biti glup, al nije. kad ja nisam totalno glupa nego sam dovoljno glupa da neam pojma ni o cemu i ne kuzim, ali dovoljno pametna da sam svjesna toga da sam glupa. i to me nervira. zasto ne mogu bit jedno od toga potpuno? nego tu nesto izmedju blf.

no uglavnom skrenula sam dobrano s puta mog. htjela sam reci da nista ne razumijem i nemam pojma sto da radim. jer moj problem nema rjesenja, nije moguce vise. znam tocno sto bi se trebalo dogoditi i pokusala sam to proizvesti prije nekih godinu dana, ali ljudi su gamad glupava odvratna i eto nije mi uspjelo jer su oni kreteni. a vise se tako postavljati i gubiti svoj ponos zbog gluposti necu, ne pada mi na apmet. zapravo pada, ali nema sanse da ponovim tako nesto nakon sto sam vidjela reakciju koja je u tom trenu izgledala obecavajuce, ali se putanja promijenila i vecina pocetnog elana izgorila pri kretanju te rakete dozivljaja.

gubim srz u logici, smisao me umara. trazim ono najbolje, vristim iz potaje! sanjao sam jedan cudan san: da sebe vise ne prepoznajem. reci su se vracale u usta, izduvao sam noc, naduvao sam dan. poguban po ostale slavim lose navike, poguban po ostale ne dam da me zarobe!

kao sva sam u metaforama danas nesto 8-/ uglavnom ovaj post, kao i ostali nema smisla. bitno je to da mi se ne svidja ovako i da zelim 23 psa i zivjet s njima i bit sretna. i ne ic na faks i ne radit. zapravo da, najradje bih otisla u divljinu zivjeti od plodova svjezih koje uberem, ponekad neko jaje ukrasti od neke ptice ili ispeci kad nadjem mrtvu zivotinju. i zivjeti s njima svima tamo u skladu. htjela bih reci da mislim da cu to napraviti, ali cisto sumnjam. mozda ako slucajno jendom dozivim to i svidi mi se i onda shvatim da ne riskiram uopce ostavljajuci svu tehniku i ovu gamad od ljudi za sobom. mozda bi bilo i bolje da nisam toliko za kompjuterom, pa ne zelim izazvati pobunu robota i apokalipsu, pobogu. ali moj momak se neki dan smijao meni kako sam skoro pala niz stepenice i onda je i on skoro pao i docekao se ko terminator! to je bilo lijepo hoho a ja bih htjela biti vjestica. oduvijek sam to htjela i to je tako super i uvijek sam se nadala ono tipa kad napunim 18 ce mi otkriti moji pa cu moci koristiti moci il tako nesto. al jebiga nista od toga :(

dakle, idem ja sad. uzivajte ljudici, bok!

,ma briješ, ima više crvenih bombona

znaš što? ja do dana današnjeg nisam odrasla, samo se ponekad pravim da jesam (to je sposobnost mimikrije u svijetu odraslih). i znaš što još? nitko nije odrastao, svi su zaglavili u nekoj fazi razvoja; vjeruj mi na riječ. i znaš, što se prije pomiriš s time, lakše ti je, jer ni starci nisu odrasli (tek oni nisu, ni moji, ni tvoji), samo naporno je to što se oni još uvijek igraju lutkama, a ti to nisi, ni ja (zapravo samo i govorim o sebi).
pozdrav ti ostavljam (veselim se jeseni u Zgrebu, a ti?)

Dobro su ti starci odradili. Veliš da si glupa, da oni ne razumiju.bla bla bla. Lutko. Ti misliš svojom glavom. Misliti i znati o čemu misliš,a ne samo blebetati .Makar to bile i"gluposti"je odlika pametnih. Misaonih ljudi. Nemaj straha za sebe. Bićeš ti ok.

kako je to dobro sjena rekla... ja bih samo dodala go... i pozzz...:)))

dobar blog pozdrav iz Osijeka , pišeš sasvim normalno o stvarima koje večina ljudi osjeća a puno njih nije ni svjesna kao ja npr. to je kao kad nešto kažeš naglas ,nije isto u sebi i naglas

jao,o ovome sam kontala sama sa sobom dok sam se vozila kući. :) neću pisati litanije,a mogla bih,baš danas bih mogla!

samo cu reci...
drago mi je da ima još ljudi koji misle,promatraju,igraju se,znatiželjuju,žele više....ma,kuzis o cemu govorim.
divna si ti,znaj to. :)

pisala sam post i bio je dugacak al sam zabunom zatvorila karticu, naravno. pa eto sad nesto umjesto kao.

poanta je bila u tome da me natuknica skoro rasplakala zadnjim komentarom :D ali da nije u pravu jer ja sve znam u teoriji, ali nikako da konacno shvatim, onako bas kako treba shvatiti skroz, kako da se ponasam. i to je problem.

opet sam u fazi paraf-termiti-patka. hohohoho

sve je proslo mtako brzo, sve izgleda tako blago, dosli ste svojoj kuci, u svoj topli kavez. subotom uvece zracite stare uniforme, cekate novu sansu, plasite se nove sanse.

druga stvar je bila ta da jedva cekam dan kad budem imala kucu s ogromnim dvoristem i 23 psa :) i kako zapravo jedino sto onako istinski zelim je imati neku zivotinju, moze i medvjed, nilski konj, zirafa, slon, majmun, tigar, leopard, lav, tuljan, zmija neka, zebra, srna, deva ili cak hrcak. a moze i sve skupa i cijeli zoloski. i vec bih ga imala da ne mislim da nije u redu lomiti prirodne nagone svih tih zivotinja. al mogla bih otic negdje zivjeti u divljinu s njima svima. zakon bi mi bilo sigurno i bolje nego s ovom gamadi od ljudi. kreteni namjerno zivciraju lava jadnog jer je on zatvoren i ne moze im nista :(

i da bitna stvar je da ja postove pisem svake prijestupne, pisem ih u afektu, u trenucima kad me obuzmu vrlo jake, lose, emocije koje neznam sama savladati nego mi treba ispusni ventil, a to je najcesce bas blog. sad ga nema kod mene 2 sata i fali mi. falio mi je kad ga nije bilo 15 minuta. jer eto, ne zelim biti bez njega nimalo.

i ne da mi se sad pisati vise pa eto.

ljudi, bok!

faze... faze... nisu mane... Grlim te Karirana...:)))

je li moguce zivjeti s nekim ako mu jos uvijek ne vjerujes sto posto? jel taj zivot ima imalo smisla? da se svaki dan pitas, nekad i vise puta dnevno, i nisi siguran jer nemozes ni biti jer eto, ne vjerujes mu. i onda te, vjerojatno iz istog tog nepovjerenja, toliko toga zivcira i svake sekunde gubis svoje zivce koji se, gle cuda, ne obnavljaju i tako stalno ih gubis. iako ih i inace gubis jer si tako glupava zivcana osoba da na sve pizdis, al opet, ovako uz njega bar povremeno imas neki trenutak srece i radosti. i pitanje je jel se to isplati? tih 2 trenutka srece dnevno uz svo ostalo vrijeme zivciranja i depresije.

neznam. stvarno neznam. jer neznam koliko zivaca sam izgubila i koliko ih stalno gubim, a lijepo mi je, nekad, jako rijetko, ali jest, nekad stvarno jest. i ne zelim se toga odreci. a ako se odreknem njega, nemam nikoga i onda ostajem sama, potpuno sama. i ne da mi se tako vise nikada, stvarno. i ovako sam dovoljno sama, a bez njega bih bila ko da me ima negativno, a ne jedna. a velika sam :D i znam to, ali opet cesto neznam. nisam dovoljno jaka za ovaj zivot jebeni. ne odgovara mi uopce. ja bih htjela da je lijepo, da ljudi nisu gamad i da je sve super, divno i krasno. a nije, jebiga. nikad nije lijepo, sto god ja pokusala napraviti, ne poboljsava se. imam decka koji je zapravo super, idem na faks koji sam htjela i otkrila sam cime se zelim baviti u zivotu. sto bi mi vise trebalo? ne kuzim ovaj svijet.

idem sad pit kavu. i uzivajte ljudi ako jos tko dolazi ovdje. nije bitno zapravo, ovaj blog je za mene jel. al drago mi je ako ste tu :P pa uzivajte

i ja bih htjela neke jasnoće u mom životu... možda ćemo uspijeti... Grlim te... :)=))

bolje biti sam nego u lošem društvu ;)

take it easy...

Otkrila si čime se eliš baviti u životu? Uau. Iskreno, obzirom na to da si na faxu kojeg si htjela, nekako mi se čini da ćeš se na koncu i baviti time čime želiš. Mada nikako ne mogu odoljeti, a da se ne sjetim da sam ja u tvojim godinama željela završiti u Houstonu pa mi je na koncu bilo drago što nisam, kada se pojavila Katrina. A posao koji sada radim nisam nikako mogla zamisliti jer nije ni postojao. ;) Takav ti je život kariranih ovaca, nikad ne znaš što te čeka iza ugla. :)

Ufff...ako te netko unesrećuje otarasi ga se što prije. Te trenutke sreće koje imaš su napravljene manipulativno i mrvice su sa stola. Nikada ti neće biti hrana. Poluodnosi iscrpljuju i odvlače ti energiju sa tvoga toka na krivi mlin.
Pogledaj u sebe što je to što želi imati takvu vezu ... i još nešto...ljudi se ne mjenjaju...mjenja se samo naš odnos u odnosu na njih. Sreća je odluka.- Odluči biti sretna

bolje biti sam nego u lošem društvu - potpisujem! :)

ovako, svima hvala na komentarima.
sa svime time sto ste rekli se slazem i znam to. no, mislim da je pravi problem u meni samoj, bila sam bolje uz njega i u zadnja dva tjedna me opet depresija puca uzasna. trenutno sam u fazi da ga krivim sto me ne sprijecava u nekim mojim bivsim, sada obnovljenim, depresivnim navikama. ali nije on kriv jer i da me pokusa sprijeciti ja bih poludjela na njega, i bilo sto da napravi ja poludim pa je svejedno zapravo. samo zelim da to prestane i ocekujem cudo od njega, al ne moze puno napraviti. moram se sama srediti, a to je malo teze jel.

natuknice, na faksu sam koji sam htjela od 9. godine valjda, ali ne zelim se vise baviti onime sto ucim na njemu i sto sam htjela punih 10 godina :D al bar ima jednim dijelom dobro pokriveno to podrucje pa mi je drago da nisam potpuno fulala faks i mogu s ovim nastaviti :)

Ja ti samo hoću reći da životno iskustvo nosi iz dana u dan nove spoznaje, otkrvamo stvari za koje nismo ni znali pa nismo to mogli ni željeti dok o tome nismo pojma imali...
A znam da se ponavljam, ali ti si jedna tako pametna i sposobna žena! Meni je stvarno gušt gledati te kako rasteš. Istina, imaš neke poteškoće u životu, ali nema te osobe koja ih nema. Ti ih možda imaš i više nego prosječna osoba, samo zato što si ti sposobnija nositi se s njima nego prosječna osoba. Te probleme nisi birala, što god ti mislila o tome, nisi ih ti izabrala. Oni su ti dani. I mislim da se sjajno nosiš s njima, bez obzira na to što ti se ponekad čini da nije tako. Znam da ima trenutaka kada ti se možda čini da se sve ruši, da sve propada, ali ti si svejedno neprestano svjesna sebe, nikada se stvarno ne prepuštaš, imaš toliko emocionalne inteligencije kakvu mnogi ljudi ne steknu u 80 godina života, imaš je čak više nego što sam je ja imala čak i nešto starija od tebe, a ja o svojoj emocionalnoj inteligenciji imam jako visoko mišljenje. ;)

Tako da, u redu, znam da ti nije lako, ali ti sve odgovore već znaš, ti ćeš i krenuti u smjeru u kojem želiš, mada možda ne onako brzo kako bi htjela, i čovjek ti nema što soliti pamet, samo može navijati za tebe. A ja to činim i kada nisam na blogu. :)

naviknuti se na svijet
izvan vlastitog uma,
crn je uveo cvijet
i poplavila šuma.

vrijeme je izgubilo
svaki svoj lik i svrhu,
što je nekada bilo
neće zgaziti muhu.

odvratna prilagodba
nepostojana stoji,
ne prolazi nagodba
što produžetak kroji.

izgubljena u smislu
ležim i trčim tebi
u cipelu pokislu.
i padam po potrebi!

utapam se u sjeti,
plivati neznam više
i ne mogu doprijeti
do kisika od kiše.

kad će kraj? kad će kraj?
praznina me prožima.
izgubio se sav sjaj,
odvela me zla zima.

praznina je sve i sve je praznina. svaki trenutak je kraj kao što je i svaki sljedeči početak. um je samo iluzija , a svijet refleksija uma.
ps: take it easy...

mislim da je problem planiranje. uvijek imam plan za sve kako ce izgledati i kako ce biti. i nikad ne bude tako. i rijetko kad ta realna slika bude bolja od one zamisljene. uslijed toga dolazi do svog razocarenja u mom zivotu.

isto tako znam da je ovaj blog postao previse sebican i egocentrican. povremeno se tu pojavim, natipkam hrpu gluposti o sebi i nista vise, ne komentiram nikome nista. ali jednostavno ne znam sto bih rekla, skoro nikad. a onda rijetko kad procitam nesto na sto bih znala sto reci ili je to vec receno pa nema potrebe ili post procitam prekasno pa nema smisla sotavljati komentar. al nije to bitno. bitno je da neznam sto.

bitno je to da nikad se nista ne moze isplanirati. apsolutno nikad nisam zamisljala da ce moj zivot izgledati ovako kako izgleda. da cu zivjeti u ovakvom stanu, da cu izgubiti sve prijatelje, da cu sama izlaziti, da cu uci u jednu toliko ozbiljnu vezu, da ce takvo stanje biti na faksu. i izgubila se potpuno ona predodzba o tome sto bih mogla raditi poslije ako ga ikad zavrsim. ili ne zavrsim, svejedno nemam ideju jel. mislila sam da cu upasti u dom, nisam. mislila sam da cu imati cimericu, nemam vise. mislila sam da cu u zagrebu naci drustvo koje ce mi vise odgovarati, neko u kojem bih imala "prave" prijatelje, izgubila sam i ono cugersko vikendsko koje sam imala. mislila sam da nisam osoba za veze, a uskoro cemo skupa zivjeti. mislila sam da ce mi biti super na faksu, a jedini predmet koji mi je super je onaj o kojem nisam imala pojma prije faksa. pala sam onaj najmatematickiji koji mi je u teoriji bio uzasno zanimljiv. samo zato sto je to faks, i to bih morala nauciti. da je nesto sto radim za sebe vjerojatno bih ga uspjela savladati puno lakse. ali s ukupno 3-4 sata ucenja nemozes proci ispit, jebiga, ne taj. ostali se mogu i s 2 sata ucenja srediti. al koleginica mi je rekla da trebam preko ljeta uciti, unaprijed. i mislim da ima pravo, da je to jedini nacin za mene da nesto naucim, u vrijeme dok nije obavezno.

when the trust is gone, something's gone very wrong. when they can't look you in the eyes, when all you get is lies, police violence is all around. pretty soon your town's burning down, with the police, drugs and organized crime, when the blind lead the blind.

al nije to poanta. nego to glupo planiranje. ne valja. i znam da nikad ne ispadne, al ja svejedno isplaniram 678 razlicitih verzija koje bi se mogle dogoditi i opet se nijedna ne ostvari jer moj glupi mozak ocito ne funkcionira po pravilima realnog svijeta. i svaki put se razocaram. i sve teze mi je oraspolozit se kad je neko simpatican. prije mi je to znacilo, sad postajem jedna od onih groznih isfrustiranih koji misle samo na sebe. i tesko mi ej natjerati se da odem na svirku. prije bih sve uciniila za otici na svirku, sad vec nekoliko puta nisam otisla. jer drukcije je kad putujes u drugi grad sam, a drukcije je kad u gradu u kojem zivis moras sam otici i sam se vratiti. a ljudi su ovdje cudni i distancirani, uvijek upoznam samo ljude iz drugih gradova kad dodju, jakojako rijetko zagrepcane. i to je cudno. i to me nervira. al dobro.

i da naglasim, za neke stvari je bolje da budu takve kakve jesu, a ne po mom planu. presretna sam sto cu konacno zivjeti s nekime kome je stalo (iako sam nekada mastala o ludom i razuzdanom studentskom zivotu), i sretna sam sto sam otkrila nesto sto mi se svidja vise od matematike. uvijek ce valjda biti nesto sto ima neku vecu vrijednost. a tako i treba biti.

idem sad na jednu svirku valjda. pa vas pozdravljam ljudi. super je zivot. samo ga treba tako gledati. bokich!

za početak, s kraja. :) nije toliko čudno što upoznaješ "inograđane" jer ti je vjerojatno većina ljudi na faksu odasvuda i međusobno se družite po domovima. ili možda griješim, al onda fakat ne znam razlog. :)
mislim da zagrepčani nisu distancirani, nego si možda naletila na ufišane primjerke pa ti je tako. ;)) jedino što nitko ne viče po štradi i ne zna svak svačija posla pa je utoliko drukčije, slažem se. i čovjek se stvarno mora potruditi da uspije upoznati neko društvo, ljudi je previše, različiti su im interesi i pozadina.. nije kao u manjim mjestima da se cijeli Zagreb zna i kolektivno subotom ide na pijanku i ples. Ali ja vjerujem da ćeš se prilagoditi.. Resistance is futile. :Đ

plan je samo znak na cesti, a ti možeš voziti nepropisno, prelazit crtu, naletit na pješaka, može ti puknuti guma, zaustaviti te policajac, pasti ledena kiša...i plan se mijenja prema onom što se događa..iz trenutka u trenutak, plan za plan koji neće teći po planu, a skraćena verzija ove priče je nepredvidivost ali i zanimljivost života..loše trenutke promatraj i uči iz njih. dobre živi i pokušaj ih zadržati...život na fakultetu je uistinu težak ako nemaš društvo, a meni je bio upravo radi društva naljepši dio života... ili bar najdrugačiji...

plan je samo san, ako planiraš, onda ne živiš, nego spavaš...

Jato ne bih nazvala planom nego očekivanjima. Kad čovjek ne očekuje ništa, uvijek se ima priliku ugodno iznenaditi.
I mi smo se isto na faxu više družili među nezagrepčanima, a zagrepčani više među sobom. Ne skroz, ali više. Ipak smo imali sličnije probleme, sličnija iskustva. Zagrepčani primjerice nisu morali tražiti jeftiniju sobu ili novog cimera ili cimericu. Opet, često su jeli s nama u menzi.
Pitala sam jednu prijateljicu Splićanku sjeća li se jednog kolege iz Splita? Ona ga se nije sjećala. Kažem ja - ja se sjećam svih Riječana, zašto se ti ne sjećaš svih Splićana? Kaže ona - I ja se sjećam svih Riječana. ;)

hahahha tako i ja, za sve imam 4 koraka unaprijed plan a.b.c.d i onda negdje preskočim nešto :)

vecina ljudi zeli se vratiti u proslost, zale za njom i kazu da je bilo bolje. ali zasto je to tako? zasto sto smo odrasliji i stariji sve vise grijesimo? zasto ne ostanemo iskreni i nevini? postala sam zla osoba. zbilja zla. mrzim vecinu ljudi koje poznajem cak iako su mi samo malu sitnicu losega napravili. mrzim ih. i zelim ih bosti svaki dan malo pomalo da stalno pate. i to nije normalno jer prije nisam nikoga mrzila nikad. ali svi su gamad. svi stalno cine zlo. i nije uopce fer. mogu na prste nabrojati ljude koje poznam, a da mi nisu neko zlo napravili. iako cak postoje dvije koje nisu medju tima na prstima, a ipak ih ne mrzim. i jos vise mrzim sebe sto sam takva postala, sto sam tako puna mrznje i sto mi je tako malo dovoljno da popizdim. pa nisu valjda svi toliko losi. ocito sam ja ta s kojom nesto nije u redu, valjda postoji razlog zasto me svi odbace uvijek. i nije ni cudo sto onda ne vjerujem onoj jednoj osobi koja to ne cini. i znam da nije u redu i da bih trebala nesto napraviti, ali jednostavno ne znam sto. ne mogu se promijeniti, ili ne znam kako, a ovakva ne mogu zivjeti. toliko jebeno zelim umrijeti svaki dan, cak i kad sam sretna. a jos vise zelim zivjeti, ali ne znam kako. izgubila sam se negdje usput i ne znam vise. ne mogu nazad u onaj svoj svijet i mrzim to.

please don't come down and see me this way, please don't come down, i'm too afraid.

jucer sam bila dobro. i mislila sam da napredujem. pod napretkom smatram da sam samo dvaput u vremenu od 7 sati bila lose zbog nekih glupavih razloga koji me uvijek muce, ali sam uspjela samu sebe pobijediti i nakon pola sata mucenja zaboraviti na to. jos sam izmedju toga bila zivcana, al sam i to uspjela zatomiti nekako. ali to stvarno jest napredak. sad u ovom trenu ne vidim izlaz. ne vidim nikakvu bolju buducnost ni nista lijepo. a nije se cak nista lose dogodilo. samo ljudi koji postoje i koje srecem, i to ovaj put ni oni nisu nista odredjeno napravili, samo disu, krecu se, govore. i odvratni su uzasno.

i can't find my way back home, lost my head down there somewhere. could we just be gone alone? lived in doubt of fear i've shown. gazing down a long gray road, i see the stop sign way ahead. the sun is burning on my face, the sun is setting me on fire!

al bit ce bolje. jednom. necu reci da mora jer ne moze biti gore, jer moze biti puno puno gore, ali mora biti bolje jednog dana, inace nista nema smisla. a mora imati smisla. jelda jelda jelda jelda. naravno da. kao da ista ima smisla inace u zivotu. al dobro. dakle idem nastaviti krasti drugim bicima zrak, prostor, energiju i vrijeme.

bokich.

taptap sve ce biti uredu :D ne brini mi hug3

Murder, ti nisi zla! Nema šanse. Nisi nikad bila i nećeš nikad postati.

Ljudi se žele vratiti u prošlost jer su tamo imali manje obveza nego što ih imaju sada. Uglavnom.

Frustrirana si. To je nešto s čime se čovjek mora naučiti nositi. I uči se cijeli život. Ništa novo. Svi na svoj način kroz to prolazimo.

I sad, ne volim drugim ljudima nametati svoja rješenja pa ću pokušati reći to najopćenitije što mogu: imaš potrebu za izvorom snage, energije, mira, imaš potrebu za nekim tko će ti to dati...

zelim se vratiti u proslost. onu od prije nekih 7-8 godina. tad je bilo super. sad je sranje. i mrzim ih sve, svaku jebenu jedinku koja postoji. gamad glupa odvratna.

i ja. sve sto i ti.

ja ne... neeeee... nikada... To ne znači da mi je sada super ali barem "letim"... Ne daj se...:)))

svi se ponekad želimo vratiti...tad je sve bilo jednostavno!

i ja. očajnički se želim vratiti.

i ja bih..........ali

Kad će više taj smak svijeta? To sam se bar pitala neki dan...


;)

nisam spremna za ovaj svijet. jednostavno nisam. mislim da nikad ni necu biti.

Go murder go... Jesi ali možda u ovom trenutku ne izgleda tako... Vjeruj meni kojoj je često svijet okretao leđa, dok nisam shvatila da sam ih ja njemu okretala... Gooooo...Grlim te...:)))

Znam, znam, ti si s Marsa. Ništa novo. :)